Ulazi žena u centar za socijalnu skrb, a prati ju ravno petnaestero djece. Auuuu - jekne socijalna radnica. Zar su svi vaši?! Ma jesu! - odgovori žena tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje. Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova imena. Ovo je moj najstariji sin, zove se Saša. I tako krene žena nabrajati sve njih po redu. Zar se svi ostali zovu Saša? - upita ju ne vjerujući socijalna radnica. Pa da, zapravo je to vrlo praktično. Na primjer, kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog od njih tko izljeće na ulicu viknem Saša i tko god da je odmah stane. To mi je valjda bila najpametnija odluka sve ih isto nazvati.Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita: To razumem, ali što kada trebate jedno određeno dijete, a ne gomilu njih. Onda ih zovem po prezimenu.