Ugleda maca vrabca na vrbi. Instikt joj ne dade mira, poce gledati, mjerkati, kovati plan kako da mu stane za vrat. Neopazeno se popne uz deblo, dodje do grane na kojoj je stajao vrabac, i tu je zapravo tek na pocetku. Kako to obicno biva, nista u zivotu nije lako, tako i nasoj maci se bas pogodilo da je vrabac stao na vrh tanke i najduze grane ciji vrh doseze do sredine podubokog potoka. Vidi maca nije sala, nije lako, ali izbora nema, te lagano krene. Nakon par koraka grana se poce savijati, te se maca u strahu da ju vrabac ne otkrije vrati na pocetak. Krene opet, vrati se i tako nekoliko puta. Potraja to malo duze, pocelo joj se ciniti kako od svega nece biti nikakve koristi, te odluci da krene na sve ili nista. Krene opet, normalno, grana se opet savija, no ovog puta nema vracanja nego napravi jos dva koraka, ucini joj se da u skoku moze doseci vrabca, naglo skoci, no istog momenta vrabac ju primjeti i odleti, a nasa junakinja se nadje usred potoka. NARAVOUCENIJE; Sto predigra dulje traje, maca mokrija.